petak, 10.04.2009.

Outro.

Ohmeusdeus, veæ sam i sama sebi dosadna s ovime. Ali znate što? U ovim mojim danima odsutnosti (useljavanje u novi stan i èekanje da se komp i ostali dodatci namontiraju), ja sam zapoèela s novom prièom. Prièom koju sam u tri dana uspjela napuniti 22 pune stranice svoje bilježnice a4 formata. 22 stranice, a tek sam zapoèela èetvrto poglavlje. I sviða mi se to što sam napisala. I ta prièa je posveta osobi koja me je nadahnula i koja me u buduænosti vidi kao spisateljicu. I zbog nje sam zapoèela s tim. I prièa djeluje dosta mazohistièki. Zato mi se i sviða. Jer je poremeæena i sva zbrdazdola. I na neki naèin je odraz moje abnormalne želje da postanem psihijatar. Jer..ne znam. Mazohistièka je i to mi je najbitnije. I sad razmišljam da krenem s time. Doduše, još nemam Word niti Microsoft Office opæenito, a u Wordpadu mi je nezgodno za pisati. -.-'
Zapravo, pitanje je hoæu li uopæe to i objavljivati. Ali èinjenica je da je Fedra..ne želim reæi da mi je dosadilo pisati ju, ali dosadila mi je. Imam na starom kompu 5. poglavlje, a do njega neæu doæi još neko vrijeme jer mi komp nije namontiran do kraja pa je pitanje kad æu si moæi prebaciti datoteke sa starog kompa na novi (nemam na kompu NIŠTA, osim interneta). Poanta je da u meni više ne živi osoba koja se mogla poistovjetiti s Fedrom. S razlogom je bila sva krasobajno savršena, sve je imalo svoj smisao, sve je imalo svoj plan kako i što dalje, svaki vaš komentar o tome kako vam se Fedra ne sviða me je nasmijao jer sam shvaæala kako ne znate što sam sve htjela napraviti od nje, ali èinjenica je da mi se ne da. Jer nisam više sva ta cirkuska ulysses štatijaznam (mada idem 13.05. gledati kineski cirkus na Zrinjevcu :D) i ne pali me to više kao prije. Nekim dijelom i zato što je ta inspiracija ostala zaboravljena negdje daleko zbog nekih drugih stvari. Svašta nebitnog se izdogaðalo i zbog tog nebitnog sam malo multipodvojena liènosti i osjeæam da sam se poèela mijenjati, kao što to bude svake godine èim proljeæe i ljeto doðu. I znam da sam dosadna s ovim mojima 'oproštajnim' pizdarijama koje pišem svaki puta kada odluèim prestati pisati nešto, ali jebeš ga, takva sam. :Ð
I uopæe ne znam kako bih vam opisala kako i zašto sam to odluèila, a želim da znate. Aupièkumaterinu. :/ xD

Uglavnom. Trenutno vas ne stignem komentirati, ali vas pratim sve redovito, u to budite sigurni. ;)
Možda se prisilim na korištenje Wordpada pa i natipkam i objavim nešto. O tome æe odluèiti moje afrièke maske koje mi vise na zidu i indijski kipiæ majke plodnosti koja me trenutno gleda s police. :D

I da. Uživam do besvjesti u svakom trenutku kojeg imam i sad sam baš imala potrebu podijeliti to s vama. :D



OVDJE SAM. :)

ponedjeljak, 30.03.2009.

IV.

Ljeto je polako klizilo niz dane u kalendaru izmièuæi onima koji su ga htjeli uhvatiti u šaku i zauvijek zadržati u sjeæanju.
Rujan je zapoèeo donoseæi nove mirise u zraku u kojima se mogao osjetiti šareni dašak jeseni pomiješan s toplinom goruæeg sunca. Poneka sjeæanja trudila su se zadržati što je duže moguæe, neke rane veæ su skoro zacijelile, a nostalgije za nekim predivnim vremenima poèele pulsirati jaèe no ikad.

Bio je 03. rujna 1990. i nova školska godina pokucala je na vrata. Nekako nisam htjela da ova godina doðe jer je ona bila prekretnica u mom životu, kao i u životu svih ostalih maturanata moje generacije.
Miris ljeta još je ostao svjež u hodnicima Opæe gimnazije, a nama kao da odmor još nije bio gotov. Razlièiti osmijesi odzvanjali su u zelenim hodnicima, razlièite avanture miješale su se u prolazu. Jedino su fasade zidova i izlizane ploèice ostale iste podsjeæajuæi na vrijeme koje je prošlo i vrijeme koje tek dolazi.
Èak se i strah mogao namirisati negdje u kutu svih tih osmijeha koji su letjeli brzinom svjetlosti.

Na treæem katu, u uèionici broj 12*, ljeto je još uvijek sviralo po blijedo zelenim kutovima i ljeskalo se na stropu poput sunca. Nitko od nas nije želio prihvatiti èinjenicu da smo ponovno prikovani za drvene klupe od kojih æemo iæi dalje i sasvim sam prihvatila to jer je na neki naèin bilo divno ponovno gledati ista ona lica kako se djetinjasto smiju i ponovno ne mare ni za što.
I kada je razrednica ušetala u razred noseæi osmijeh na svom licu, osjetila sam isti onaj miris koji se od lipnja nije osjeæao u zraku; miris èarolije i nepokolebljivosti. Podigla sam glavu osjeæajuæi da su se moje želje i snovi ponovno vratili i ugledala djevojku èije je lice odavalo radost življenja.

„Dakle, razrede, Agnes Rubljov je uèenica koja æe vam se pridružiti ove godine. Nadam se da æete se dobro slagati.“

U kutu usana zatitrao joj je prozraèni poluosmijeh kojim je pozdravila cijeli razred.
I tada je laganim koracima doklizala do zadnje klupe kraj zida, na samom kraju uèionice; klupe u kojoj sam ja sjedila.
Njen osmijeh bio je biserne bjeline, oèaravajuæ više nego bilo što u ovom trenutku. Neèujno je sjela kraj mene dok je nekoliko pramenova ispalih iz repa lepršalo za njom.

„Agnes, drago mi je.“

„Adela.“

Ono što je bilo najviše zapanjujuæe kod nje je bila njena sliènost s Fedrom, koja je do tog trenutka izblijedjelo stanovala negdje u nekom zamraèenom kutku mojih misli s nadom da æe jednog dana ponovno ustati.

„Oprosti, smijem li te nešto pitati?“ rekla sam joj kad je zvonilo. Njen osmijeh zablistao je poput najsjajnijeg dijamanta okupanog suncem u samom zenitu.
Klimnula je glavom, a njene njegovane kovrèe skupljene u neuredni rep poskakivale su za njom.

„Ti si Fedra, zar ne? Hoæu reæi, zbilja me podsjeæaš na nju. Ona je umjetnica na trapezu u cirkusu Vremj –„

„Znam tko je Fedra“, rekla je nasmijano i stavila olovku meðu usne kao da razmišlja. „Znam vrlo dobro tko je Fedra i ti si prva osoba koja je zapravo shvatila.“

„Shvatila što?“

„Da sam ja Fedra.“

Vragolasto se nasmijala i poèešala se po glavi dok su narukvice na zglobu njene desne ruke tiho zazveckale.
Njen osmijeh nije silazio s njenih usana i kao da me je tjerala da razmislim dublje o svemu ovome. Njena lagana i široka ljetna majica prljavo bijele boje bile je ukrašena kožnim remenom smeðe boje koji je bio optoèen kamenjem koji je izgledom podsjeæao na krizopras razbijajuæi monotoniju boja, a njene bermude oker boje otkrivale su njene zavodljive noge. Previše detalja je bilo na njoj koji su se isticali i upotpunjavali savršenstvo koje je pojmila. Ali bila je ista ona Fedra kakvu sam je zapamtila. Jedino je u njenu pojavu pridodana još jedna èestica koju nisam mogla pojmiti. Djelovala je nemoguæe sretnijom.

Još sam neko vrijeme samo gledala u nju dok su njene rijeèi pokušavale pronaæi put do mene. Osjeæala sam to od trenutka kada je ušla u razred i donijela sa sobom miris života, a sad kada sam imala i potvrdu da kraj mene sjedi osoba èiji sam život potajno željela živjeti, sva sjeæanja kao da su jednostavno isparila iz moje glave. Ali opet, vjerojatno je to bio moj naèin nošenja sa situacijama.

„A…“ zamucala sam u želji da joj postavim još jedno pitanje, a ona kao da je èitala moje misli i ponovno se nasmijala biserno predivno.

„Znaš što?“ pitala me je. „Veæ sam polako poèela shvaæati kao uvredu kada me ljudi gledaju i šapuæu za mnom kako sam lijepa, zgodna ili što veæ govore. Osjeæam se kao da se moja pojava temelji samo na mom fizièkom izgledu. A što mogu od toga? Ništa. Ali kada mi netko kaže 'Hej, ono je Fedra!'…ja se osjeæam bitnom. Osjeæam se kao da sve ono što stvaram na tom trapezu zbilja pridonosi neèemu. Jer se trudim da ostavim nekakav trag u svemu tome što radim. Ne želim otiæi s ovog svijeta beznaèajna.“

Tupo sam zurila u nju upijajuæi njene rijeèi poput spužve. Kako da joj kažem da ima smisla to što govori jer kao da je iz moje glave izvukla niti silka na kojemu su nanizane iste te rijeèi? A kako joj reæi da neæe otiæi beznaèajna s ovog svijeta jer budi želju za životom i inspiraciju u meni?

„Adela, zar ne?“ upitala me je dok su joj se obrazi poèeli blago rumenjeti.

„Da“, nasmijala sam joj se.

„Zahvaljujem ti se što si me prepoznala. To mi je do sada najveæi kompliment i sumnjam da æu veæi ikad dobiti od nekoga“, gledala me je svojim krupnim smaragdno zelenim oèima dok joj je osmijeh pun iskrene zahvale titrao na usnama.


„Kako to da si došla u Osijek? Mislim, zašto baš Osijek? Zašto ne Zagreb ili bilo koji drugi grad?“ Olja ju je napala pitanjima. Ona indigo plava iskra u njenim oèima nije nestajala i kao da je željela proèitati Agnesin um, shvatiti naèin na koji razmišlja i vidjeti njen pogled na svijet.

Agnes je sanjivo pogledala kroz veliki prozor koji je zauzimao visinu cijelog hodnika i bacao pogled na neogotièku katedralu sv. Petra i Pavla.

„Zato što…nekako sam u Osijeku osjetila ono nešto. Bila sam u mnogim gradovima poput Pariza, Londona, Rima i sliènih, ali nijedan nije toliko pobudio želju za životom u meni kao Osijek. Jednostavno…ti manje poznati gradovi koji se ne istièu ni velièinom, niti ièim posebno bitnim najviše prirastu srcu, a Osijek je jedan od takvih. I zbilja mi je bilo teško kada smo odlazili iz Osijeka u lipnju i željela sam se vratiti. Prièam gluposti, zar ne?“ rekla je sramežljivo i spustila glavu dolje gledajuæi u svoje bijele sandale.

Iris joj je poklonila jedan od svojih ljepših osmijeha.

„Ne prièaš gluposti“, rekla joj je. „To je zapravo lijepo za èuti. Uvjerena sam da nijedan Osjeèanin ne misli tako o Osijeku.“

„Kako ne?“ podigla je glavu prema Iris zbunjenog pogleda, dok su joj oèi sjale.

„Zato što ih jednostavno nije briga, smatraju da Osijek ne može pružiti mnogo.“

„Agnes Rubljov. To je rusko, zar ne?“ pitala sam ju fascinirana njome što sam više promatrala svaki detalj na njoj.

Zaklimala je glavom uz poluosmijeh i tada je njena prièa zapravo zapoèela.

„Moja obitelj i ja živjeli smo u Sankt Peterburgu dok me nisu primili u cirkus kada sam imala 9 godina. Ja se zbilja ne sjeæam kako je Sankt Peterburg izgledao tada. Par puta smo sa cirkusom došli tamo i iznenadilo me koliko je to avetinjski grad, zbilja je divan. Ali što sam više gradova posjeæivala, shvatila sam da su svi u neku ruku isti, hladni. Morala sam nauèiti engleski, francuski i njemaèki kako bih se mogla lakše sporazumijevati s ostalim ljudima u cirkusu. Sva sreæa što mi je otac Hrvat, zar ne?“ rukom je zatomila osmijeh koji joj je zaplesao na usnama i ponovno pogled uperila prema katedrali.


*I. gimnazija se u vrijeme u kojemu je ova radnja smještena nalazila u Tvrði, ali sam ju ja smjestila tamo gdje je trenutno jer mi je ipak tako lakše opisivati školu jer ju i sama pohaðam.

nedjelja, 08.03.2009.

III.

Tih tjedan dana proletjelo je poput naleta povjetarca u vruæe ljetno doba, nošen uspomenama na promjene koje su lebdjele u zraku. Vremja Luny išèeznuo je sa suhog osjeèkog tla kao da ga tamo nikad nije ni bilo, ali opojno slatki mirisi su i dalje ostali, nošeni staloženim tokom Drave koja se kupala u bistrini plavog neba uživajuæi u pogledima zlatno žutog sunca.
Osijek se vraæao u svoju zahrðalu rutinu skrivajuæi pokoju prepredenu nostalgiju u zaboravljenim ulicama gdje ni skitnice nisu zalazile.

„Divim im se, doista. Ja ne bih imala hrabrosti za to. Zbilja su genijalni“, komentirala je Iris sklopljenih oèiju dok smo izlazili iz šatora prelivenog rubinom.

Predstava koju su veèeras pripremili bila je daleko najbolja. Energija koja je zraèila iz njih bila je i više od pokazatelja kako su spremni dati sve od sebe. Sjajili su poput najljepšeg dijamanta, dok su masivni reflektori bacali jarke snopove šarenila i blještavila po svim kutovima šatora.

„Oni to rade s toliko srca“, rekla je Olja u jednom dahu dok je pogledom prelazila po izlizanim pokrovima šatora koji su saèinjavali malenu ulicu u samom kutu dogaðanja.
Njen otežani uzdah ju je izdao; divila im se više nego što je to htjela priznati i zato je sklonila glavu u stranu kako nitko ne bi uoèio rumenilo koje joj je oblilo okrugle obraze.

„Što misliš, koliko dugo su oni vježbali sve ovo?“

Tišina. Tišina nošena samo blagim zavijanjem ljetnih povjetaraca koji su se spustili nad Dravu koja je spokojno spavala nad noænim nebom koje se na nju spustilo.
Zaigrane, zelene krošnje divovskih jablana mirovale su na ljetnom zraku i èekale sljedeæi nalet povjetarca da lagano zaplešu mirnoj noæi.

„Hej, o èemu razmišljaš sad?“upitala me je Olja uz šapat nježnog tona prišuljavši mi se s leða. Njene oèi sjajile su u skladu s Dravom koja je mirno poèivala ispod nas.

„O cirkusu. Uglavnom o Fedri.“

„Fedra? To je ona na trapezu, zar ne? Ona koja jebeno izgleda u onim kombinezonima“, rekla je Iris vatrenog glasa. Ali zbilja je Fedra ostavljala takav dojam na ljude.

Odjednom, svi su poèeli govoriti o njoj. Nizali su komentare poput perlica na nit silka; glatko i jednostavno. Bilo je lijepo slušati kako puni divljenja govore o umjetnici na trapezu koja s toliko mašte vodi igru. Njihove rijeèi lijepile su se za topli noæni zrak oko nas i ostajale mirno visjeti nad nama.
Nadahnjujuæa. Predivna. Božanstvena. Neon.

„Neon?“

„Da, onaj akrobat* što je uvijek nastupao posljednji“, rekla je Iris pomalo zaljubljenog tona.

Neon…u pustom sjeæanju, kroz misli je prolazilo nekoliko velièanstvenih slika s muškarcem koji je u izrazito tirkizno plavim tajicama doslovno hodao po zraku mekanim koracima držeæi se za visoki bijeli stup dok je jezivo predivna klasièna glazba parala harmoniju u pozadini. Bio je to muškarac svijetlo smeðe, gotovo plave kose koji je unosio neku vrstu spokoja u tijela promatraèa izvodeæi svoje toèke, od kojih se jedna, ona najljepša, zvala Ekvinocij.

„Gledajuæi ga kako izvodi to…zbilja djeluje kao netko tko ima ljubavi u sebi.“

„Zaboga, Iris.“

Rea joj je prišla i potapšala po ramenu uz blistavi ohrabrujuæi smiješak. Bila je divno rame za plakanje i znala je kako utješiti osobu, a Iris je bila ta koja je imala problema s deèkima otkako joj je njena voljena osoba slomila srce. Znala je u svakom muškarcu pronaæi i najmanju sliènost s bivšim deèkom.
A Iris je zbilja bila osoba koja je sposobna voljeti do maksimuma.

„Hajde, sigurna sam da osoba kao što je Neon ima u Osijeku“, rekla joj je Rea ohrabrujuæe smiješeæi joj se jednim od svojih najtoplijih osmijeha dok se njena duga crna kosa mrsila na kratkim povjetarcima, a zatim ponovno padala preko njenih leða sve do stražnjice.

Ja sam se pitala koliko osoba poput Fedre može biti u Osijeku jer bi to znaèilo da ona nije jedinstvena. A ja sam znala da je ona baš to.


Sljedeæeg jutra sam svratila do cirkusa koje je sad veæ bilo u ruševinama. Bilo je rano jutro i nisam mogla podnijeti èinjenicu da jedino pravo savršenstvo u mom životu odlazi. A odlaske nisam podnosila. Zato sam vjerojatno toga jutra bila tamo i gledala kako sva ta èarolija umijeæa života nestaje.

Prikrivena kraj katakombi niz koje se slijevala tamnozelena mahovina, nostalgièno sam promatrala kako sklapaju potoke rubina i blještavila, koje kao da je netko izvadio iz najljepših bajki, i odnose ih u kamione enormnih velièina.
Prašina koja se uzdizala nad suhim tlom stvarala je bakrenu zavjesu koja je sklanjala pogled na èaroliju koja je bila gotovo izblijedjela.

A onda sam ju ugledala. Sjedila je na betonu, brèkajuæi bose noge u Dravi. Fedra.
Njen porculanski ten sjajio se na suncu, dok joj je kosa boje konjaka u blagim kovrèama padala preko ramena i skrivala njeno okruglo lice. Nježno je kidala latice biserno bijele ruže i bacala ih u Dravu koja je uživala dok su ju zrake sunca milovale kao što majka miluje svoje dijete.
Njena ljetna haljina oker boje, koja je više nalikovala na spavaèicu, stajala joj je kao salivena istièuæi njenu boju kose.
Zataknula je jedan pramen kose iza uha i tada sam mogla vidjeti izraz njenog lica koji je otkrivao nekakvu nostalgiju pomiješanu s tugom. Gledala je u Dravu na naèin na koji samo netko tko je iskreno zaljubljen u Osijek može gledati, kao da ju nikad ne želi napustiti.
Njene kretnje bile su savršeno smirene, poput balerine u glazbenoj kutijici, pune ljubavi, nježne.
Gledala sam u nju osjeæajuæi suze kako naviru u kutovima oèiju ne dopuštajuæi si da zaplaèem zbog ovoga. Ništa drugo nisam ni mogla dok sam noktima grebala po kamenoj površini katakombe.

„And all the smiles that are ever gonna haunt me. Never coming home, never coming home.“


*„hand balancer“ poput Dmitrya Bulkina, jednoga od najboljih u svijetu.

petak, 27.02.2009.

II.

Iako je bila poprilièno visoko, mogla sam vidjeti šaroliki život kojim su njene oèi sjajile. Njen osmijeh je bio oèaravajuæ i iskren, poput dobro èuvanog bisera unutar školjke koji svijetu želi pokazati nježnost kojom je ukrašen. Djelovala je kao osoba koja vjeruje u dobro u ljudima.
Fedra. Ime joj je bilo tako neobièno lijepo da nije dovoljno isticalo ljepotu njenog postojanja kojemu sam ranije toga dana svjedoèila. Vila koja je lebdjela u zraku. Savršeno je pristajalo uz njenu suptilnu pojavu dok sam buljila u nju nedorasla svjetlucavom postojanju kakvo je ona izgradila.
Fedra. Bila je poput grèke božice. Njene graciozne kretnje bile su nadahnjujuæe; naèin na koji je izvodila komplicirane akrobacije dok je njihala svoj trapez optoèen izblijedjelim safirima i njen djeèji smijeh koji je glasno odzvanjao u kutovima šatora ponovno joj se vraèajuæi u sjaju reflektora koji su pratili svaki njen pokret.
Bila je poput vile s vatrenom strašæu u oèima zbog koje je uživala u svakoj sekundi koju je živjela i ostavljala za sobom miris nedostižnog savršenstva, nadljudsku ljepotu. Nije joj dorastao ni petrarkistièki opis žene koji je isticao njenu božansku stranu.
Fedra.

„Predivna je“, Leon je jedva uspio izustiti dok je razjapljenih usta gledao kako stvara umjetnost na svom trapezu.

„Hej, pripazi malo o èemu prièaš dok sam ja ovdje“, Rea ga je oštro bocnula laktom u rebra, a potom se nasmijala.

Nisam mogla kriviti Leona, èak iako ga veæinu vremena nisam podnosila. Rea mu je bila cura, da, ali Fedra…bio bi lud da joj se nije divio.
Uostalom, Rea je bila s Leonom više zbog toga što joj je bio fizièki privlaèan, nije ga stvarno voljela. A sasvim sam sigurna da je ista stvar kod Leona. Mene je samo užasno živcirao ponekad.

Skoèila je s trapeza vješto sijekuæi mirisima obojani zrak kroz kojeg je usporeno propadala i savršeno mirno se doèekala na noge raširenih ruku da održi ravnotežu dok joj se um ne spusti na tlo. Zaigrani osmijeh joj nikako nije silazio s usana.
Publika joj je klicala dok im se ona dostojanstveno naklanjala odavajuæi u svom stavu razigranu profinjenost i ljubav prema životu.
Njena kosa boje konjaka bila je podignuta u punðu sastavljenu od raskošne pletenice, ukrašena bijelim ukosnicama i cvjetovima trešnje. Njeno lice, okruglo i bijelo od pudera, sjajilo je pod svijetlima reflektora dok se tamnocrvenim usnama ozareno smijala klicanju publike.
Isprano zeleni kombinezon, koji je više nalikovao na prljavo bijeli, savršeno je doèaravao njenu vitku figuru i isticao njenu kosu boje konjaka. Bijela baletna suknjica rasparanog izgleda ukoèeno je stajala oko njenog struka prekrivajuæi samo polovinu njenih bedara. Kombinezon je bio ukrašen šljokicama koje su veselo sjajile okupane svijetlima sa svih strana. Njene baletne papuèice èinile su njene noge tako nježnima, a njene pokrete tako blagima poput uspavanke. Njene polagane kretnje zraèile su osjeæajima koji nisu bili opisivi rijeèima.
Najviše od svega isticala se energija kojom je zraèila. Bila je gotovo opipljiva. Bila je nekako svileno bijele boje i u obliku tigra, ta njena energija. Njena melodija podsjeæala je na najljepše zvukove violine i violonèela u simfoniji koja raskida srca. Mogla sam èuti toèno svaku notu i riku tigra i boje koje su plesale oko svega toga.
Fedra. Poput ratnice Zemlje koja se s trapeza spustila u utrobu ljudske nemarnosti. Bila je osoba èiji sam život željela osjetiti.
U konaènici, bila je osoba koja me je nauèila voljeti.
Fedra.

„Ja u životu nisam vidjela nešto tako fantastièno!“ Olivia je ponavljala dok smo se vraæali preko mosta.

Njena predivna plava kosa u dugaèkim je slapovima poskakivala za njom dok je gotovo plesnim korakom šetala preko mosta. Onaj djetinjasti šarm ponovno je izbio iz nje dok si je u glavi vrtila scenarije veèernje predstave kojoj je svjedoèila.

Hrpa ljudi ispred i iza nas su prièali o istome. Svaka reèenica bila je drugaèije sažeta, ali je svaka bila protkana istim rijeèima i imala je istu poantu. Bilo je zapanjujuæe koliko ljudi misli na isti naèin kada svjedoèe neæemu što dožive drugaèije. Polovina ih je jednostavno ostala bez teksta.

„Zamisli koliko dugo su vježbali za ovo, koliko su truda i energije uložili u to. Kolika je njihova inteligencija da zapamte, usklade i izvedu ovako komplicirane izvedbe.“
Bila je u svom svijetu dok je prièala o tome, Olja. Uvijek je pažnju posveæivala prvo umu. Divila sam joj se ponekad zbog toga, no znala je iæi na živce. Kod ovakvih situacija ne možeš misliti na stanje njihovog uma, zaboga! A opet…ponekad sam se zbilja pitala što ona zapravo vidi.

„Olja, ne seri. Koga briga kolika im je inteligencija! Jesi li ti vidjela što su oni u stanju napraviti?!“

Iris. Vidjela sam u njenim oèima da je veèerašnja predstava potakla u njoj želju da iskoristi život do maksimuma. No obje smo znale da neæe biti u stanju izvesti to, ali nada je bila to što ju je tjeralo dalje. To, a i da æe jednoga dana pronaæi svoju srodnu dušu. Prije je živjela za to.
Stavila je ruke iza glave i nastavila hodati zamišljenog pogleda uprtom u noæno nebo.
Pitala sam se o èemu je sad razmišljala.

„A ti, Adela? Ništa ne govoriš.“

Pitanje postavljeno meni, tek obiènoj pojavi koja je hodala s njima preko mosta.

„Da, bilo je fantastièno. Bez teksta sam“, jedva sam odgovorila Leonu na pitanje gledajuæi u Dravu èija se površina boje nafte presijavala pod svjetlima uliènih lampi i cirkuskog života.

Pobliže sam pogledala njega i Reu dok su hodali kraj mene držeæi se za ruke.
Možda je i bilo nešto nalik na ljubav meðu njima, ali zbilja nisam znala kako uopæe može biti s njim. Ona je imala temperamentnu narav i èesto smo se znale svaðati, a on je bio student i zrelog ponašanja, s izrazitim porivom za komentiranje svakog mog pokreta.
Ali bilo je neèega u njegovim oèima dok je promatrao Fedru, vidjela sam to. Njegove oèi boje rastopljene èokolade sjajile su jaèe i bistrije nego inaèe. Taj sjaj bio je neobièno zbunjen i lijep, pun strasti istovremeno, ali ne na onaj preljubnièki naèin, veæ jednostavno…kao da je u odbljesku njenog bisernog osmijeha vidio sliku ljubavi u pravom odijelu, kao da je htio povikati „Volim te“ u daljinu, samo da te rijeèi ostanu visjeti u zraku kako bi ih svi mogli udahnuti i zadržati u sebi.
Uspio je uhvatiti sekundu njenog osmijeha u šaku i ponio ga je sa sobom.

Rea je bila zanesena u ljeskanju Drave pod svjetlima života koji su bacali sjene ispod površine boje nafte, dok je èvrsto stiskala Leonovu ruku oko koje se omotala. Njene oèi boje smaragda takoðer su sjajile, ali mislim da je ovoga puta to bila ljubav. Ili nešto slièno. Djelovala je poput krhke porculanske lutkice dok je tako zamišljeno promatrala svijet oko sebe.

„Idemo i sutra?“

„Normalno da idemo!“ izletjelo mi je s ponešto više oštrine u glasu nego li sam planirala. Zapravo, nisam planirala uopæe odgovoriti na to pitanje. Odluèila sam provoditi svaki dio dana kraj cirkusa sve dok ne ode. Potkrala mi se ideja da ih pratim na njihovim putovanjima. Ali ne, previše drastièno, a cirkus je upravo to.

„Dobro, Adela, zaboga. Smiri se“, Rea je odmah reagirala nabacivši stav zrele osobe. Živciralo me to.

Po prvi puta otkako ga poznajem, Leon se prijateljski nasmijao i potapšao me po ramenu. „Idemo i sutra. Iæi æemo sve dok su u Osijeku, ako nikome nije problem.“

Da, naravno da nije problem. Sve dok mogu gledati Fedru, nije nimalo problem.

subota, 21.02.2009.

I.

Blagi vonj jutra polako se širio ulicama Osijeka zavlaèeæi se u pukotine zaboravljenih ulica i krovove napuštenih kuæa. Sunce se sramežljivo skrivalo iza napuhanih asimetriènih oblaka koji su odbijali zlatne zrake sunca stvarajuæi savršenu paletu šara na staloženom nebu. Prozori kuæa bili su savršene male kopije prošlosti i buduænosti grada prošarani spletom sadašnjih dogaðaja. Osijek se polako budio iz sna, oèito.

Toga dana zrak u Osijeku mirisao je drugaèije. Bio je kraj lipnja i školska godina upravo je završila. Valjda je Osijek djelovao mrvicu živahnije nego inaèe.
Toga jutra kao da je sva rutina polumrtvog života Osijeka izbrisana naletom povjetarca koji se zadržao visoko u krošnjama drveæa.
Želim vjerovati da je tog jutra moj život udahnuo novi smisao postojanja.

„Daj, naðemo se kod Rondela u osam. Jebote, cirkus je tu! Zamisli ti to!“ s oduševljenjem je prièala na telefon. Veæ sam ju sada mogla vidjeti kako sneno zamišlja cirkuski život dok leži na klupici svog balkona.

Bilo je blizu podneva i ja sam osjeæala kako se taj novi život usaðuje u osjeèki zrak kojeg nikako nisam mogla opipati. Ali taj miris koji se proširio Osijekom…nosio je novu prièu u sebi. Prièu u koju nisam htjela vjerovati dok nisam imala priliku dotaknuti njene korice i djelomièno živjeti njen sadržaj.

Bilo je pusto. Most na kojemu sam hodala, Drava ispod mene, obala Drave prema kojoj sam hodala, katakombe koje su odavno umrle. Sunce je bilo visoko na horizontu i tjeralo sve oblake pred sobom dok se nebo plavilo pod pogledima mnogih mrtvih duša koje su koraèale stazama Osijeka. Povjetarci su ustuknuli pred velièinom ljetne vruæine i sve je djelovalo poput filmova o izgubljenim gradovima.
Cirkuski šatori uzdizali su se iz rijetkih krošnji drveæa preda mnom. Izdaleka su izgledali poput palih vojnika koju su odustali boriti se protiv vremena koje je teklo brže od toka Drave. Bila sam previše ravnodušna prema svemu ovome, no ipak nisam mogla objasniti poriv koji me je nagnao da doðem ovdje. Jednostavno nisam. Ali sam bila tu.
Sve je još bilo u namještanju i izgledalo je tako obièno, iako nimalo domaæe. Nije djelovalo kao ništa nalik na hrvatske cirkuse koji su znali dolaziti u Osijek dok sam još bila dijete.
Zrak je tu mirisao na drevni idealizam, upravo onaj kojeg sam si oduvijek htjela prisvojiti kao nešto svoje. Tu je mirisao poput bajke.
Katakombe su po prvi puta odisale životom cirkuskih kabareta, poput onih iz filmova i ravnodušnost koju sam nosila na leðima odjednom je odletjela u dalje krajeve dopuštajuæi mi da udahnem atom života kakvog su prireðivali za veèeras.

Letci su bili posvuda u gradu, ukrašeni draguljima i prenapadnim kiæem koji je djelovao primamljivo lijepo.
Ostaju ovdje tjedan dana i osjeæala sam da æe u tih tjedan dana zrak biti ljepši za udisati.

Postojala je ulica napravljena od šatora; pretpostavljala sam da su tamo bili smješteni cirkuski izvoðaèi. Kiæenost je bila tolika da je zapravo djelovala profinjeno; na neki naèin je vraæala u prošlost, istu onu koje sam se ponekad užasavala.
Rubovi su bili ukrašeni okruglim lampicama koje su slobodno padale s vrha šatora i valjali se u prašini tla. Razne boje koje su se prelijevale u tkanini davale su dojam raskoši i bogatstva koji je gmizao cijelom ulicom, a ulazi su bili prekriveni raznim crtežima nalik na one iz 17. i 18. stoljeæa koji su najviše privlaèili pozornost. Pretpostavljala sam da svaki predstavlja neko drugo podruèje izvedbe u cirkusu, ali naèin na koji su bili doèarani bio je zapanjujuæ. Djelovali su tako stvarno; realni obrisi tijela u pokretu kako da su se zbilja kretali po prljavo bijelom platnu na kojem su bili razapeti.

A onda…izletjela je iz malenog šatora nad kojim je visio natpis Claude os, aperi oculos!* poput vile koja pleše „Gizelle“* , dok joj noge nisu doticale prašnjavo tlo. Lebdjela je u zraku. Djelovala je prestvarno da to zaista bude.
Njeni graciozni pokreti skupa s ljeskanjem njene kose dok hoda…bila je to vila.

„Ajme, pogledaj kako to velièanstveno izgleda!“ ciknula mi je u uho diveæi se svjetlima cirkuskog života koji je nicao pred nama dok smo pješaèili preko mosta.
Sunce je zašlo duboko pod oblake koji su i dalje propuštali pokoju zlatnu traku sjaja da se razlije po sve tamnijem nebu dok su se zvijezde pripremale èuvati nebo noæas.
Atmosfera je odjednom djelovala neobièno plesno dok smo se približavali šatorima koji su pod okriljem sve tamnijeg neba i raskošnih lampica djelovali masovno zastrašujuæe, ali s notom profinjene elegancije.

„E, a odakle su uopæe oni?“

„Cirkus je originalno osnovan u Rusiji, ali skupljaju mnoge talentirane ljude diljem Europe. Èuo sam da su zbilja genijalni.“

Pred nama se uzdizao najmasivniji od svih šatora. Bio je optoèen tkaninama boje rubina koje su se presijavale na zlatnim i smaragdnim snopovima svjetlosti. Pred ulaznim vratima je stajalo platno s crtežom koji je objedinjavao cijeli cirkus u jednu pokretnu fatamorganu i izgledao je velièanstveno. Previše puta sam u glavi ponovila tu rijeè.
Nad ulazom je stajao natpis; Per aspera ad astra.*
S osjeæajem kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluæa, trudila sam se shvatiti što za njih predstavljaju te izreke koje tako bijedno èuvaju i postavljaju na mjesta gdje æe ih ljudi najmanje razumjeti. A ljudi je bilo previše da bih ih sve svrstala u Osijek.

Unutrašnjost šatora bila je golema; djelovala je veæom od samog šatora kada ga se gleda izvana. Tribine su bile u nekoliko desetaka redova, prijeteæi nakošene kako bi na svakom sjedalu pogled na cirkusku tribinu u središtu bio što bolji.
Platneni stropovi pridržavani metalnim stupovima bili su okiæeni raznim cvjetnim uresima i svjetlucavim lampicama koje su otkrivale šarm cirkuskog kiæa. U svakom kutu nalazilo se po nekoliko reflektora koji su bacali svjetlo na središte u raznim nijansama boja.
Mogla sam osjetiti jezu kako gmiže ispod moje kože.

I nakon mnogobrojnih izvedenih toèaka koje su oduzimale dah, u doslovnom smislu te rijeèi, na središte cirkuske tribine izjurio je klaun na monociklu držeæi na jednom ramenu djevojku koja je izvodila stoj na rukama savršeno mirnog tijela. Skoèila je s njegove ruke radeæi piruetu u zraku i precizno se doèekala na noge. Tada je klaun zatrubio svojom zlatnom trubom koju je potom spremio u džep i najavio sljedeæu toèku.

„Ladies and gentlemen, I am pleased to enounce you one of the circus Vremja Luny's* bigest stars! Mysterious young lady whose performances freeze the blood in your veins, a trapeze artist – Fedra!“*

Publika je mahnito poèela pljeskati i vrištati od oduševljenja. Ja, samo promatraè u raljama života kojeg sam poèela zvati cirkus, osjetila sam da je ova izvedba ono što sam èekala od trenutka kada sam namirisala promjene u zraku.
Publika je oèito poznavala izvedbe Fedre jer su pljeskali najjaèe do sada.

A u trenutku kada je publika podigla svoje glave prema gore, a reflektori svojim sjajem osvijetlili mladu djevojku koja je stajala na tankoj gredi spremajuæi se zaigrati sa svojim trapezom – moja krv se zbilja sledila.


*lat. izreka „Zatvori usta, otvori oèi!“
*„Gizelle“ je ime baletne predstave s istoimenim glavnim likom.
*lat. izreka „Preko trnja do zvijezda.“
*rus. „Vrijeme Mjeseca“
*engl. „Dame i gospodo, s oduševljenjem vam najavljujem jednu od najveæih zvijezda cirkusa Vrijeme Mjeseca! Misteriozna dama od èijih se izvedbi ledi krv u žilama, umjetnica na trapezu – Fedra!“